Žbevnica (iz Buzeta)

sri 10. lipanj, 2009.

Istra – poluotok tartufa, fuži, šparoga, najmanjeg grada na svijetu, prekrasnih krajolika i obale – danas se našla na našoj planinarskoj ruti. Cilj nam je Žbevnica – najzapadniji hrvatski vrh viši od tisuću metara (1014m).

Krenuli smo rano jer tko rano rani, mnogo toga stigne vidjeti u jednom danu, a baš to je i naš plan. Praćeni suncem stigli smo do Buzeta gdje su nas dočekale ulice oprane proljetnim pljuskom. Nakon tradicionalne kave uspeli smo se do Starog grada i s bedema promatrali okolicu: brda, brda, brda, prekrasna brda na sve četiri strane svijeta! Nakon kratke šetnje uskim uličicama ostavili smo Stari grad za sobom, da sniva snove o nekim prošlim vremenima, i nastavili put prema još jednom malom mjestašcu, Brestu. Pred nama su se gomilali oblaci, ali začudo, kišu smo uspješno izbjegavali. U Brestu smo se napili izvorske vode i krenuli uspinjati prema planinarskom domu. Cijelim putem su nas pratili češeri, koje kao da je netko pobacao za sobom da bi se kasnije znao vratiti pravim putem (baš kao u bajci o Ivici i Marici, ali umjesto mrvica kruha, grane borova su izdašno razasule svoje blago – češere). Kiša nas je uspjela dostići baš kad smo se krenuli malo žešće uspinjati, ali mi smo bili spremni za nju i nismo se dali pokolebati – posebno je čarobno biti u planini i slušati i osjetiti rominjanje kiše!

Kod doma nas dočekao vidikovac s lijepim pogledom na okolna brda i more u daljini. Malo smo odahnuli, baš onoliko koliko je trebalo da kiša prestane padati, pa smo nastavili dalje – prema vrhu. A kod vrha nas je dočekalo iznenađenje – prekrasna visoravan s niskom travom, i tek tu i tamo ponekim drvetom svinutim pod stalnim naletima vjetra. Čarobno! Vjetar je žestoko puhao i pokazivao tko je glavni tvorac ovog predivnog krajolika. Na samom vrhu prekrasan pogled prema Julijskim Alpama i na čudesnu ravan koja je mamila na daljnje šetnje. Jedan žbun nam je pružio zavjetrinu pa smo se osjećali kao pod zaštitnim zvonom dok je posvuda oko nas zviždukao vjetar. Taj čudnovati mir smo iskoristili za predah uz zdrave grickalice koje su nam vratile snagu. Vjetar i pusta visoravan su nam pružili neopisiv osjećaj radosti i slobode, pa smo se do doma vratili ispunjeni nevjerojatno dobrom energijom!

Silazeći s čudnovate planine, šuma nas je nagradila još jednom poslasticom – šumskim jagodama! Pravi užitak i za nosnice i za nepce!

U Brestu smo odlučili da ćemo prije mora svratiti do najmanjeg grada na svijetu – Huma. Krenuli smo opet praćeni suncem i toplinom kroz predivan istarski krajolik. Vidjeli smo lijepe stare gradiće i razbacane zaseoke, napuštene stare kuće i nove vile kao njihovu suprotnost, i posvuda lijepo cvijeće. Do Huma smo došli sljedeći aleju glagoljaša, koja nas je podsjetila na bogatu prošlost ovog kraja. Okružen zelenim brdašcima i šumama, pred nama se pojavio najmanji grad na svijetu – Hum. I uistinu je malen, s tek dvije kratke uličice, crkvom i trgom. Osim što je najmanji, to je i gradić leptira, jer bilo ih je posvuda, raznobojnih i raznovrsnih – baš poput Istre.

Šećer smo ostavili za kraj i spustili se do obale da vidimo more. Odabrali smo Opatiju, tu mondenu ljepoticu s brojnim vilama i hotelima, turistima i dugačkom šetnicom. More je bilo valovito i uzburkano pa smo kupanje odlučili odgoditi za dva tjedna, kad se opet vraćamo u lijepu Istru. Cilj će nam biti Učka!

Pošalji prijatelju    |    pročitano ( 2397 )

Galeriju slike možete pogledati ovdje.

<< Natrag Galerija >>